Naša suradnica Mihaela prisustvovala je jučerašnjoj tekmi i ekskluzivno za Narancu iznosi svoje dojmove!

Po autocesti je trebalo samo slijediti kolonu sa HR obilježjima i ubrzo smo se našli u Berlinu. Iako ja do sada nisam osjećala nikakvu nervozu, dolazak ovdje učinio je svoje.

Kockaste zastave, majice, šalovi posvuda! Hrvatska je ponovno na sceni! Povici «Mi Hrvati» i ono legendarno skakanje nikoga ne bi ostavili ravnodušnim (osim možda Brazilce).

Vrijeme pakleno (samo 33 stupnja), prognoze optimistične (u odlučujućih 90 minuta naglo razvedravanje) i užarena atmosfera.

Još samo fali dobar rezultat!

Proud to be Croat! I ja, a vjerujem i svi Hrvati u Hrvatskoj, i u Berlinu, i u bilo kojem kutku svijeta. Iskreno, cijeli dan sam imala neki dobar filing, možda zato što je atmosfera bila za pamćenje i potajno sam se nadala podjeli bodova.

No, neće pa neće. Mislim, iza Dide. Iako ono naše jesu bili ziceri (Babić, Klasnić), ne mogu se oteti dojmu da su udarci bili em neprecizni, em traljavi. No, dečki su stvarno igrali hrabro i mislim da su igrali protiv bilo koje druge momčadi, da bi osvojili srca "neutralnih" navijača.

Moram napomenuti kako se stvarno divim Ronaldinhu, ali ima jednu pomalo (poviše) iritantnu crtu. Koji ***** imaš mahati sucu i davati mu na znanje da protivniku treba dati žuti. Ali to niti ne čudi jer je isti apelirao na suce da kažnjevaju svaki grublji start na njemu i na njegovim suigračima. Pa dobro stari, ako si se odlučio na nogomet valjda si svjestan da to sa sobom nosi i ozljede! Niste vi ni po čemu "svetiji"! I onda paradoks na sve to - oni u svojoj momčadi imaju jednog razbijača kao što je Emerson. Još jedna frustracija.

Nagledali smo se na ovom SP previše tekmi kada "favorit" povede, pa se brani i čuva loptu. Nisam mogla vjerovati da će to napraviti i Brazilci. Pa gdje je nestala ona igra koju toliko prezentiraju na Joga Bonito reklamama. No, to je očito samo to - dobra reklama!

Stvarno sam imala želju napisati kako ovakvo navijanje treba doživjeti, kad me iznenadi onaj "pametni" uleti u teren, pa onda krenu baklje i opet smo mi divlji Balkanci. Navijanje, ono pravo (pjesma, atmosfera, bodrenje), stvarno je bilo na vrhuncu. Neću pretjerati ako kažem da je pola Berlina pjevalo našu himnu!

Usprkos ovom porazu, nisam izgubila onaj dobar filing. Još uvijek mislim da je ovo bila najbolja tekma prvenstva i još uvijek sam uvjerena da možemo proći skupinu. Ludi optimist ili realnost, procijenite sami.