A tek nervoza naše obrane pred kraj utakmice. Počelo je sa Šimićem, preko Srne i Babića, pa sve do trećeg žutog Šimuniću! Da smo i prošli dalje, igrali bi desetkovani. Pola obrane bi bilo, napomenula bih, na zasluženom odmoru. Ovako na odmor idu svi. Hehe, sad kad malo pogledam na tekmu, e baš mi je smiješna. I mi i izbornik smo ispali klaunovi. On pogotovo. U drugoj minuti on slavi pogodak kao da je kraj tekme i kao da smo prošli dalje, onda to isto ponavlja i poslje drugog vodstva. A koliko samo puta on sam zna reći da ne smijemo poletjeti od euforije. Super što to pokazuje i djelima.

Jedino što mu priznajem je odličan udarac. Kako je ona boca završila na terenu, mogao je i on u napad. Zna opaliti jače nego naši napadači zajedno. Eh, kad smo kod napadača, naših napadača, neshvatljivo je da izbornik, nakon što mu napadači (ljudi inače zaduženi za davanje golova, ako sam dobro shvatila) u prve dvije utakmice ne uspiju ispuniti svoju zadaću, i dalje forsira samo trojicu. Valjda da bi dokazao da mu Eduardo nije potreban.

Hm... U stvari, ako se dobro sjećam, prebacio je Tudora u napad. Koji mu se za taj hvale vrijedan potez odužio prekrasnim promašajem. Ajme, postajem nostalgična kad se sjetim da takve bisere neću gledati do početka novog kvalifikacijskog ciklusa.

I Zemlja se tako i dalje okreće. Naši će se reprezentativci vratiti u svoje bogate klubove, a mi ćemo zaboraviti na prijeđene kilometre i izderane glasnice sa vjerom u plasman na Euro. A iskreno, svi smo se mi prije tekme nadali, ali malo tko je zbilja vjerovao. Pogotovo nakon odgledane tekme Australaca protiv Brazila. Svjesna sam da će mnogima prvenstvo sada biti manje zanimljivo, ja se neću složiti s tim. Prošli su dalje oni sretniji i spretniji. A meni uvijek ostaje Portugal! :)