Odvjetnik Ane Magaš ovih je dana priznao kako je lagao na sudu o svojoj klijentici kako bi ona ispala manje kriva ili tako nešto. Nije ni bitno, uglavnom lagao je. Da podsjetim neupućene; Ana Magaš je Zadranka koja je prošle godine skratila život svome mužu zabivši mu nož u leđa. Na odvjetnikovo priznanje se oglasila odvjetnička komora, podsjetivši spomenutog da je prekršio odvjetnički kodeks  iznosivši u javnost podatke koji mogu naštetiti nastavku sudskog procesa protiv svoje klijentice. Osobno sam očekivao izjavu: 'Suspendiran si zbog laganja, gubi se lažljivče!', a ne ovakvu gornju formulaciju. Kao da nam odvjetnička komora želi poručiti : “Lagati je u redu, to je dio našeg posla, ali zaboga naš kodeks je šutiti o tome!!!“. Gledajući mađarskog premijera kako to radi neki su izgleda dobili krila... U nastavku samo neki od njih!

Neki kažem, ali ne i Boris Mikšić koji se nije pojavio na ročištu slučaja „vila na francuskoj rivijeri“ koju je protiv njega podigao glavom i bradom predsjednik Stjepan Mesić. Stipe kaže da tom tužbom želi oprati ljagu sa sebe zbog povrede svog ugleda i časti, ali i istodobno pokazati Mikšiću (koji je u Hrvatsku doletio sa Zapada) kako funkcioniraju demokratska pravila igre u našoj maloj zemljici!! Kaže Mesić da se laganje ne može tolerirati i za to svatko treba snositi posljedice, dok se istovremeno Mikšić brani izjavama da je sve to bila predsjednička kampanja, aludirajući na to da je laganje u njoj opće prihvaćena i normalna stvar. Pa naravno, vidio čovjek kako se to radi u Americi i naivno pomislio da tako može i u nas. Jok...

Kad već pišem o lažima neizbježan je i Zdravko Mamić, alfa i omega Dinama. Prije nepunih mjesec dana izjavio je pred novinarima: „Josip Kuže je kao Dinamov trener siguran poput mog novca u sefu“. Dobro, možda to nije bila laž, ali onda bi Mamić podhitno trebao do svog sefa i provjeriti je li Bandićev novac još uvijek tamo, jer budući da je Kuže jučer dobio otkaz, očito ni njegov šef nije bogzna kako siguran. Aha, nije zapravo dobio otkaz, oni su se sporazumno rastali. Ma dajte molim vas...

No ovih dana sve ove prethodne priče zasjenjuje Branimir Glavaš i njegov štrajk glađu u Remetincu. Nitko ne zna doli njega samog i dragog Boga govori li on laž ili pak istinu o slučaju pomalo stupidnog naziva „Selotejp“. Ne mogu se oteti dojmu kako je štrajk glađu ništa drugo nego pomalo staromodan (ali uvijek efikasan) način pridobijanja medijske pozornosti i ništa drugo. Nitko se nije obranio niti dokazao nevinost štrajkajući glađu i prijeteći vlastitim izgladnjivanjem ugrožavajući tako vlastiti život. Bezveze..

Nekoliko tisuća kilometara dalje bivši irački diktator Saddam Hussein odlušao je svoju smrtnu presudu za zločin protiv čovječnosti. Navodno je molio za milost da ga umjesto vješanja zadesi smrt strijeljanjem, no presuda je usprkos molbama bila: smrt vješanjem. Još u nekim davnim stoljećima smrt vješanjem bila je najsramotniji način umiranja, tik uz bok spaljivanjem vještica na lomači. Dok je jedna metoda ostala u povijesti (bar kolko ja znam?!), druga je eto još uvijek u praksi. Neki europski čelnici su se usprotivili toj odluci, jer misle da bez obzira na Saddamov lik i djelo to ipak nije način kako treba umrijeti jedno ljudsko biće. S druge strane omču oko vrata podržao je američki predsjednik Bush, što  me ne čudi jer u nekim od njegovih sjedninjenih državica smrtna kazna je i dalje opće prihvatljiv način kako kazniti čovjeka za njegov zločin.

Uostalom George Bush je svojim eksperimentima u Iraku stavio omču oko vrata brojnim nevinim ljudima, a očito ga nije više briga ni za vlastite ljude koje pušta da ginu za neke njegove ciljeve koji svi kad se zbroje stanu u samo tri slova. Laž. Samo pravi eksperti  znaju ta tri slova, ma koliko ona očita bila, s vremena na vrijeme pretvoriti u jeftine, ali važne političke bodove.

I tako se svijet vrti i dalje. Dok jedni lažu i šute, drugi lažu i priznaju da to čine. Ovi prvi su pravi igrači, a ovi drugi očito nisu dorasli poslu.