Jučer sam konačno posjetila izložbu "Van Gogh, Mondrian i haška slikarska škola" koja je u Klovićevim dvorima otvorena do 4. lipnja. Izložba nam daje uvid u 83 majstorske slike Van Gogha, Mondriana, Jozefa Israelsa, Antona Mauvea, Willema Roelofsa, Jacoba Marisa, Matthijsa Marisa, Philipa Sadeea i Paula Gabriela.

Ukoliko očekujete najpoznatija djela Van Gogha i Mondriana, smanjite očekivanja. Prikazana su neka djela iz njihovih ranijih faza koje su prethodile remek-djelima za koja svi znamo. Najpoznatija slika na izložbi je Van Goghov "Autoportret".

S obzirom da sam laik u umjetnosti, a umjetničke impresije dijelim na "sviđa mi se" i "ne sviđa mi se", pokušat ću objasniti zašto mi se svidjela ova izložba.

Naime, kad je krajem devetnaestog stoljeća haška škola počela sa radom i okupljanjem umjetnika, proglašena je suvremenim likovnim izričajem. Bitno je znati da je suvremeno tada značilo prekid svih veza sa romatičnim, gotovo idealnim slikama svijeta u kojima vlada apsolutna ljepota. Haški slikari počeli su prikazivati život kakav jest, sirov u svojoj biti, siromašan i težak za većinu ljudi. Njihova djela dočekana su "na nož" od strane kritike jer, zamislite, drznuli su se prikazati sirotinju koja tmurna lica jede krumpir ili siromašne žene koje skupljaju odbačene ribe s ribarica. Isto tako, umjetnici, pripadnici ove slikarske škole, poigravali su se sa igrom svjetla i sjene na do tada neviđen način što možemo zahvaliti utjecaju fotografije na njih. Njihove slike u prosječnom promatraču izazivaju jednake emocije kao kad promatraju fotografiju, odnosno trenutak uhvaćen i zamrznut u vremenu, bez obzira radi li se o tehnikama realizma ili impresionizma. Uzmite samo za primjer sliku konjice koja galopirajući ide u bitku, ili bježi, ili se vraća doma. Nebitno. Radi se o zamrznutom trenutku koji nikako ne ostavlja ravnodušnim prosječnog posjetitelja kao što sam ja.

Posebnost ove izložbe i ono za mene najdojmljivije jest to što je izložba postavljena na način da vas isječci Van Goghovih pisama, pretežno pisanim njegovom bratu Theu, vode iz sobe u sobu i daju uvid u mentalni sklop, kako samog umjetnika, tako i svih umjetnika s kojima je jedno vrijeme djelovao. Intimistički zapisi i promišljanja ovog velikog umjetnika daju jednu sasvim drugačiju sliku o njemu i njegovim tadašnjim i svim budućim djelima.

Fascinantna je Van Goghova opsjednutost slikanjem, promatranjem svijeta isključivo kroz kist, olovku, a fascinirala me i njegova nepokolebljivost predavanju svog života umjetnosti. Naime, općepoznato je da je on za života uspio prodati samo jednu (brojkom i slovima: J-E-D-N-U) sliku i da je živio na rubu siromaštva, a prehranjivao se zahvaljujući milosti svoga brata Thea. Zar ne fascinira da je, usprkos tome, posvetio cijeli svoj život samo umjetnosti, da ga ni negativne kritike nisu pokolebale i preusmjerile u neke druge životno-poslovne sfere u kojima je mogao, možda, lagodnije i "kvalitetnije" živjeti? Nakon uvida u ta pisma, ne mogu se ne zapitati što znači kvalitetnije živjeti i koliko hrabrosti (ludosti, ako hoćete...) je potrebno za ostati vjeran sebi...

Fascinantna je zbirka Van Goghovih pisama koja su konačno dočekala i reizdanje od izdavača "Moderna vremena". Ako je suditi po isječcima sa izložbe, knjigu treba držati doma kao relikviju. Ja ću dati 99 kn kuna za istu. A vi?

Ponavljam, ovo je samo moj intimistički osvrt na izložbu. Ne zaboravite da slike dijelim na impresije "sviđa mi se" i "ne sviđa mi se".

Uostalom, ne bi li tome umjetnost i trebala težiti?