Inspektori ulaze u firmu i ponašaju se poput španjolske inkvizicije u lovu na vještice. Mrko gledaju sve prisutne i provode razgovore sa zaposlenicima u maniri policijskih ispitivanja osumnjičenika. Razgovor jedan-na-jedan odvija se u uglu sobe u kojoj sjedi poveći broj kolega i sluša. Naravno da sluša.

Pa i ja bih slušala što se šuška tamo u kutu! Zatim inspektori sastavljaju zapisnik, uzimaju ispitanikove (kako drugačije nazvati kad se ovaj koji sjedi na stolici nasuprot inspektora osjeća kao da je nešto skrivio!) dokumente, prepisuju njegove osobne podatke i daju izjavu na potpis. Nezadovoljni zatečenim stanjem jer, naravno, nitko ništa neće reći protiv svoje firme, za kraj vas pogledaju s visoka i kažu: «Ovo je smiješno jer vam mi ne možemo pomoći ako nam vi ne kažete.»

Pa, krenimo s problematikom...

Kao prvo, protiv sam prijava zato što se time ništa ne može riješiti. Zaposlenici koji se odluče prijaviti poslodavca redovito neće potpisati prijavu punim imenom i prezimenom. Razumljivo, ta boje se za svoje radno mjesto! Dakle, neće ni inspektorima potpisati nikakvu škakljivu izjavu. S druge strane, kakav benefit očekuju od inspekcije? Nitko neće stajati iza nas do kraja radnog vijeka i raditi nagomilani posao ili se pozivati na naša prava kad god ih netko drugi prekrši, zar ne? Inspekcija će doći i otići, a Zemlja se neće prestati vrtiti.

 Kao drugo, inspektori, obavljajući razgovore pred ostalim kolegama, automatski smanjuju šansu da će doznati stvarno stanje u firmi. Sve to  pojačavaju uzimanjem zaposlenikovih osobnih podataka i službenih izjava. Realno gledajući, Hrvatska je mala zemlja. Svatko od nas zna ljude koji znaju ljude, a koji znaju ljude koji su inspektori, pa pitam ja vas, da ste poslodavac i trebate zaposliti nekoga, a do vas dođu glasine da je dotična osoba prijavila prethodnu firmu, biste li blagonaklono gledali na to? Zaboravite tajnost podataka, uvijek netko nekom nešto izbrblja!

Kao treće, inspektorsko prepotentno ponašanje je ono što odbija. Zaposlenici nisu ovce, a bogme ni guske u magli. Oni nisu tu zbog sebe, nego zbog zaposlenika, a to, evidentno, zaboravljaju.

Kao četvrto, kad bi svatko za sebe realno i objektivno zbrojio koliko vremena na poslu je potrošio jer je ujutro zakasnio, zaspao, zapalio cigaretu, dvije, tri u čajnoj kuhinji, otišao van na kavu, zatim na ručak, prosurfao internetom, pregledao privatni mail, poslao nekoliko fan spam mailova, obavio par privatnih telefonskih razgovora, pa to stavio u kontekst osmosatnog radnog vremena, pitam ja vas do koje bismo brojke došli. Slažem se da većina ljudi radi prekovremeno i da im se to plaća indirektno ili nikako. To je, eto, postala, hrvatska realnost. Osobno ne poznajem nijednu zaposlenu osobu koja radi u idealnim i idiličnim uvjetima.

Isto tako, vjerujem da će svatko od nas, svatko tko želi raditi, s vremenom naći posao koji mu odgovara. Mudrije i korisnije za nas je otići ukoliko nismo zadovoljni poslom i/ili uvjetima nego dizati revoluciju. Apsolutno sam svjesna da je ovo razmišljanje koje ne gleda dalje od vlastitog nosa, no dok se netko bori s vjetrenjačama, netko i radi. Ovaj prvi sigurno ne može živjeti od borbi s vjetrenjačama. Naime, kad želudac zakrulji, ideali padaju u vodu. Bundžije će jednostavno biti zamijenjene drugima gladnima rada jer je potražnja daleko veća od ponude.

Osim toga, odlazak u ružnim okolnostima daje lošu sliku o zaposleniku. Sutra će nam možda baš kontakt iz bivše firme biti presudan za karijeru, a kakva će nas onda priča pratiti u poslovnom svijetu...

Po meni, inspekcija rada nije ništa drugo doli jedno obično licemjerje. Puno korisnije je da svatko od nas pomete u svom dvorištu i radi svoj posao pošteno, kao da radi samo za svoj džep. Na kraju krajeva, naš džep i jest u pitanju. Puno je bolje, mudrije, taktičnije i, ako baš hoćete, pametnije na temelju vlastitih rezultata tražiti nove i/ili druge načine nagrađivanja svog rada.

A država, država umjesto da se pobrine za otvaranje radnih mjesta, sanaciju stečajnih firmi i spriječi naopake privatizacije koje su dovele do velikog broja nezaposlenih, umjesto da se pazi na upisani broj studenata po fakultetima i poticanje zanimanja za kojima postoji velika potražnja, umjesto da se spriječi odljev mozgova u inozemstvo i ulaže u gospodarstvo, sve što danas zaposlenicima nudi jest inspekcija rada. Ha, ha, da nije žalosno, bilo bi smiješno.

U ovoj situaciji zalažem se za gledanje vlastitih interesa. Jer, revolucija jede svoju djecu. Ne zaboravimo da je izbor u našim rukama i da sami biramo između "ostati ili odustati".